Sjećanja na brata i manjak vjere u institucije za obilježavanje masovne grobnice

Brat Hame Nikšića pronađen je u grobnici kod Foče, koju su otkrili svjedoci zločina, ali i komšija srpske nacionalnosti, što je za predstavnike žrtava pokazatelj ljudskosti i humanosti, ali i nada da će u budućnosti biti još ovakvih informacija kako bi se pronašli i preostali nestali u BiH nakon rata. Do tada, nadaju se da će opštine udovoljiti njihovim molbama da dostojanstveno obilježe postojeće grobnice.

Kemo Nikšić imao je 33 godine kad je u ljeto 1992. ubijen u Foči. Pronađen je u masovnoj grobnici površinskog kopa Rudnika Miljevina kada je otkrivena 2004. godine.

Njegov brat Hamo Nikšić danas se prisjeća života svog brata i za Detektor priča kako je nastradao. Kako kaže, njega je rat zatekao u Sarajevu, dok su njegovi roditelji i dva brata bili u Jeleču kod Foče. Pojašnjava da se njihov otac bavio eksploatacijom drveta, a brat Kemo, koji je studirao hemiju u Sarajevu, uvijek je iskazivao afinitete da se bavi očevim poslom. Nakon očevog penzionisanja, Kemo je preuzeo firmu.

“On je bio jedan veliki učenik, đak je dobar bio, odličan je đak bio”, kaže Hamo opisujući Kemu i dodaje da, kada je preuzeo očev posao, proširio ga je dodatnim mašinama i zapregama, ali i radnicima.

Navodi da je jedan dio posla Kemo vodio na Tjentištu, dok je drugi dio firme bio u Kalinoviku te je koordinirao posao između njih. Za brata kaže da je bio “zvijer”, atletski građen, bez straha i nimalo naivan da se preda neprijateljskoj strani.

Jeleč je napadnut i zapaljen krajem aprila 1992. godine, a stanovništvo, zatečeno dešavanjima, povuklo se na Husad planinu, gdje su Jelečani imali svoju zemlju i kolibe u kojima su se krili. U tim trenucima, kako nam priča Hamo, s obzirom da je puno Jelečana radilo u firmi u Kalinoviku, u šumarstvu, poslan je autobus po njih da dođu na posao, dok je Kemo s rođakom preko planine krenuo u Kalinovik, kako bi vidio šta je sa životinjama.

Kad su se spustili na cestu, naišao je taj autobus s radnicima, a oni su, ne razmišljajući, ušli u njega i odvezli se u Kalinovik. Kemi nisu dozvolili da ode do direktora i policija ga je sprovela u logor, a nakon izvjesnog vremena odveden je u Bileću, dok su poslije dvadesetak dana ponovno vraćeni u Kalinovik.

“U Kalinoviku ga je sestra moja vidjela, pričala s njim. Mislim da je majka rahmetli bila i ona mu je išla u posjetu. I on je rekao majki: ‘Mogu pobjeći kad god hoću. Ja mogu savladati bilo koga od ovih stražara, mogu da pobijem, ali, kaže, ja ne smijem, znam gdje su mi djeca, znam gdje ste vi, tako da mi je to taj teret. Majko, čuvaj mi djecu. Nemoj ih ostavljati samu.’ I tako da on se pomirio faktički s tom sudbinom”, govori Hamo.

Kemo je kasnije prebačen u Kazneno-popravni zavod u Foči. Daidža, koji je bio s njim zarobljen, pričao im je kasnije o tom periodu, ali Hamo kaže da im nije sve govorio zbog majke. Pretpostavlja da mu je brat bio maltretiran i tučen.

Hamo kaže da je njegov brat, sa ostalim zatvorenicima, u augustu 1992. odveden na površinski kop Rudnika Miljevina, gdje su ubijeni. Od poznanika je čuo da je Kemo pokušao pobjeći, savladavajući jednog stražara, ali ga je drugi udario kundakom i oborio.

Identifikacija po džemperu

Poslije rata, Hamo, njegova sestra i snaha, odnosno supruga njegovog brata, pozvani su na identifikaciju u Visokom, ispričao je. Kaže da su Kemu prepoznali po garderobi i zubima. Prema njegovim riječima, Kemo je imao džemper koji je bio sav izbušen, dok su ostali pronađeni u toj grobnici imali tragove u području glave.

“Dženaza mu je bila na Butmiru i eto, sad je tu kod mene. Kemo se rodio 6. aprila 1959. godine. Kemo je, ustvari, bio u najljepšim godinama, najljepše godine njegovog života su upravo tada bile. Kemo je imao dvoje djece, kćerku i sina. Oni su živi i zdravi su, rade sad, hvala Bogu. Kćerka mu je završila Saobraćajni fakultet, otišla je u Tursku, magistrirala je dolje, doktorirala je dolje, ona je sad asistentica na našem Saobraćajnom fakultetu u Sarajevu. Sin mu je tu, ima četvero djece”, kaže Hamo i dodaje da je sin njegovog brata rođen 1992. godine.

Njihovi roditelji nisu doživjeli da pronađu Kemine posmrtne ostatke. Otac je sahranjen u istom mezaru u Butmiru, dok je majka u Jeleču. Kako navodi Hamo, da je dočekala sinovu dženazu, vjerovatno bi i ona htjela biti sahranjena kod njega.

Za Kemu kaže da su se voljeli, družili i živjeli skupa, ali sudbina ih je rastavila. Danas se zahvaljuje Bogu da su ostala njegova djeca, za koju je vezan.

“Nastavili smo život onako kako se mora, naravno. Ja sam tu, mada i njegova djeca kažu, Lejla moja kaže: ‘Moj adžo nije imao troje djece’, pošto ja imam svoje biološko troje djece, ona kaže: ‘Moj adžo je imao petero djece ovdje.’ Stvarno tako. Gledao sam svakim korakom da tu djecu, prije svega, što bi naš narod rekao, ne ucvilim, koliko sam uspio da im pomognem”, govori nam Hamo.

Njegova je želja da grobnica u kojoj je pronađen njegov brat bude obilježena.

Obilježavanje grobnica čeka odluke Opštine Foča

Prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, na površinskom kopu Rudnika Miljevina pronađene su dvije masovne grobnice – Površinski kop I i Površinski kop II – koje su ekshumirane u periodu od 9. do 18. augusta 2004. godine. U grobnici Površinski kop I ekshumirano je 26 osoba, dok su identifikovana 24 posmrtna ostatka. U Površinskom kopu II pronađeno je 47 osoba, dok je 46 identifikovano.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je tokom projekta podrške udruženjima žrtava, kroz obuke kako da iskoriste Zakon o nestalim osobama BiH, omogućila i podnošenje zahtjeva za obilježavanje ove grobnice, ali i jame Piljak, koja je otkrivena i ekshumirana šest godina nakon rata, na planini Maluša kod Foče.

Hamo podržava ovu inicijativu, ali nema puno vjere da će biti realizovana.

“Ja nisam političar i molim Boga da vama olakša vaš taj nijet, mislim da je to dobra stvar. Mislim da je vrlo human, ali siguran sam, ne bih da budem pesimista, ali nećete uspjeti u tome, sigurno, jer s njima vi nećete moći uspjeti na bilo kakvom takvom projektu”, smatra on.

Institut za nestale osobe izdao je potvrdu o ove dvije masovne grobnice, dok su zahtjevi za Opštinu Foča poslani 15. augusta, a potom i urgencija 30. augusta. Do objave teksta zahtjevima nije udovoljeno. Nova urgencija prema Opštini Foča je poslana 30. septembra 2026.

Prema riječima Midhete Kaloper, predsjednice Udruženja žrtava rata “Foča 92-95”, jama Piljak je otkrivena uz pomoć komšija pravoslavaca koji su poslali informaciju gdje se ona tačno nalazi.

Na dnu jame pronađeni su posmrtni ostaci 62 osobe, a svi su bili civili. Na licu mjesta su pronađeni komadi užeta, a oko jame su pronađene prazne čahure. Do tačne lokacije na kojoj se nalazi jama Piljak nema staze, nije označena niti je lako dostupna.

“Da iskoristim ovu priliku i da se zahvalim našim komšijama pravoslavcima koji su ovo pitanje shvatili kao ljudsko, kao humano pitanje i poslali su informaciju gdje se tačno nalazi ta jama Piljak. I otprilike koliko bi moglo biti posmrtnih ostataka u toj jami”, kaže Kaloper.

Za nju, to je pokazatelj ljudskosti i humanosti, uz nadu da će u budućnosti još biti ovakvih informacija jer je to najefikasniji način pronalaska masovnih grobnica.

“I Miljevina je i na osnovu informacija od komšija pravoslavaca, ali i na osnovu informacija svjedoka naših logoraša koji su bili zatvarani po različitim lokalitetima na prostoru opštine Foča, a najviše u prostoru KPD-a Foča (…) Samo sve ovo što su oni govorili potvrdila je informacija od strane komšije pravoslavca”, pojašnjava Kaloper.

Za nju je važno da se obilježe mjesta ili lokaliteti na kojima su bile masovne grobnice i, iako je prošlo više od 30 godina, nikada nije kasno da se to uradi. Posebno, kako navodi, da se generacijama ne ostavlja teret.

“Moramo znati i mora postojati. To je dužnost ove države, dužnost lokalne zajednice – da se zna šta je bilo na tom lokalitetu, koliko je pronađeno posmrtnih ostataka, i to je dokaz, po ko zna koji put, zločina koji se desio tu. Naravno, to obilježavanje moraju da shvate predstavnici lokalne zajednice, da to nije neka provokacija s naše strane. To je naše pravo, to zahtijeva i to je dužnost da nam udovolje, našem pravu i našem zahtjevu”, zaključuje Kaloper.