Od potrage do spomenika na području Hadžića: Različiti ljudi, ista želja

Više od tri decenije porodice nestalih iz Hadžića tragaju za svojim najmilijima. Neki su pronašli posmrtne ostatke članova porodice, ali potraga za drugima i dalje traje. Različite sudbine povezuje ista želja – da nestali budu pronađeni, a mjesta na kojima su njihovi posmrtni ostaci ekshumirani obilježena i sačuvana od zaborava.

Više od 20 godina Ferida Nišić je aktivistica i aktivna članica Udruženja za traženje zarobljenih i nestalih iz Hadžića.

Ferida pojašnjava da od osnivanja udruženja do danas sa područja Hadžića je pronađeno 67 osoba. Među njima pronađen je i Feridin otac.dok se još uvijek traga za njih 73.

Posmrtni ostaci Hadžićana pronađeni su na više lokacija koja pripadaju ovoj općini na planini Igman, kao i na jednom lokalitetu koji pripada općini Ilidža. Radi se o manjim, najčešće pojedinačnim grobnicama kojE su često bile u blizini.

Kroz projekat “Obilježavanje masovnih grobnica“ Balkanska istraživačka mreža (BIRN BiH) pružila je podršku udruženjima i porodicama nestalih osoba kako bi, na osnovu Zakona o nestalim osobama Bosne i Hercegovine, dobili potrebne dozvole i obilježili lokacije pojedinačnih ili masovnih grobnica.

Pravnici su tako pomogli i udruženju da sačini zahtjeve da obilježe lokacije odnosno mikrolokacija na Igmanu na dijelu koji pripada općini Hadžići Đurđevača, Musićki rezervoar, kasarna Žunovnica, Čike, te Lokvica koja pripada Ilidži.

Inistitutu za nestale osobe BiH predat je zahtjev kako bi se dobila potrebna potvrda.

Ferida kaže da se Udruženje nije nikada koristilo ovim zakonom kako bi se lokacije ekshumacije obilježile. Smatra da je jako bitno obilježiti ove lokacije, te da bi to bilo od velikog značaja porodicama.

“Željeli bismo da obilježimo mjesto ekshumacije gdje su pronađeni. (...) Mislim kad biste sad vršili anketu porodica koji su ekshumirali svoje, kad biste im rekli: 'Želite li obilježiti, u 90 posto slučajeva bi vam rekli da bi bi željeli u toj nekoj vrleti, tamo da postoji neki znak, stamen znak, dakle, kamen na kom stoje možda imena, ili nešto prilagođeno', govori Ferida kao i da je od planinara koji prolaze selom Musići više puta čula da nedostaje da piše šta se tu desilo.

A iz Musića je zauvijek odveden i njen brat Mujo Musić.

“Nekako je bio brižan, pažljiv. Toliko je ljubavi davao prema nama da ne mogu opisati. Da ne postoji stvar koju ne bi čovjek za njega uradio.“, opisuje Ferida svog brata za kojim traga od 1992.

Sjećanje na brata i misija pronalaska

Pojašnjava da je Mujo radio kao limar, imao jako puno prijatelja i bio omiljen.

“Nije birao nacionalnost. Kad meni kažu da je odveden: 'Nemoj, bona, plakati', kaže: 'On toliko ima prijatelja srpske nacionalnosti, sačuvat će ga neko'“, prisjeća se ona.

Posebno ističe Mujinu ljubav i privrženost prema njoj i sestrama.

“Sestra i ja smo radile u Tehničko-remontnom zavodu i sad odjednom kiša pada, i mi moramo kući ići, imamo 25 minuta do kuće. Mi izađemo na kapiju, a on stoji i čeka. Mislim, rijetka su to braća koja toliko su mislila. Stvarno je bio predivan. Ja znam da svako najljepše o svom priča. Ali on je bio nešto posebno“, govori Ferida.

Često se sjeti posljednjeg trenutka kada ga je vidjela.

“Pucalo je jedno veče, krenulo, kažu neki mladić poginuo, kad odjednom auto pred kuću, njegovo, golf bijeli. Kaže on: 'Došao sam samo da vas vidim, jeste li živi'“, prisjeća se ona.

Mujo je odveden sa ostalim rođacima 20. maja 1992. godine iz porodične kuće u Musićima. Tog dana ubijeni su njen otac, amidža i rođak. Prema Feridinim saznanjima, Mujo je odveden do kulturno-sportskog centra, a u konačnici do Lukavice, gdje mu se od 23. juna iste godine gubi svaki trag.

Prema Bazi sudski utvrđenih činjenica u ratu u BiH, srpske snage su u selo Musići ušle u maju 1992., uhapsile 14 muškaraca i odvele ih u zgradu Osnovne škole u Hadžićima, potom do garaže u zgradi Skupštine opštine, odakle je dio svih zatočenika krajem maja prebačen u Kulturno-sportski centar (KSC) Hadžići, a dio u kasarnu “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici.

Najveća Feridina želja, pored obilježavanja grobnica, jeste pronalazak svih nestalih osoba.

Različite priče, ista želja

Baš poput Feridinog Muje, ni Nebojša Tomić iz Pazarića nije dijelio ljude po nacionalnosti, ispričala nam je ranije njegova majka Zorka. Ferida je još tada insistirala da odemo u Rogaticu razgovarati s majkom koja je tragala za posmrtim ostacima sina jedinca.

“Moj sin Nebojša volio je mnogo društvo, družio se. Nije razabirao ko je šta, koje nacionalnosti. Svirao je gitaru, družio se i tako. Dolazili su mu kući, društvo po danu i navečer. Izlazio je s njima i tako“, rekla nam je Zorka.

Nebojša je nestao 24. augusta 1993. godine.

“Nebojša mi je rekao kada je pošao: 'Mama, idem ja u Tarčin kod jarana'. Ovim riječima i to je sve bilo. I nije se više nikada ni vratio. (...) Sve sam se nadala, sad će ključ u vrata, odnio je ključ. Sad će ključ u vrata, navečer da otključa i uđe... nije se to dogodilo nikad“, kazala je Zorka.

Braća Suvad i Midhat Hrgić odvedeni su od kuće u mjestu Kućice 25. maja 1992. godine.

“Pokucali su na vrata i kazali su majci i babi da treba da ih vode samo da ih nešto ispitaju... 'Majko, vratit ćemo ih'. Ali pošto su došli sa tim transporterom, ona se sjetila da ih neće vratiti. (...) Onda je ona njima rekla: 'Joj, da su oni meni mali ja bih njih stavila u njedra, ali to su odrasli ljudi, je ih ne mogu..'“, kroz suze je ispričala njihova sestra Hatidža Mehmedić.

Hatidža je svoju braću posljednji put vidjela početkom maja 1992. godine kada im je govorila da pređu u njenu kuću kako bi bili sigurniji.

“Međutim, oni su rekli: 'Mi nismo ništa krivi da bismo napustili svoju porodičnu kuću. Mi nećemo iz kuće, jer mi nismo ništa, Keko, krivi da bi mi morali da napustimo kuću'“, kazala je ona.

Suvada je Hatidža opisala kao mirnog, tihog i blagog momka koji je vodio brigu o porodici, a pogotovo njihovim roditeljima.

“Na mog Suvada mi je najdraže sjećanje što je nas volio okupljati. Ja sam udata imam dvoje djece i muža i volio nas je okupljati da nas ugosti, da nas dočeka, da nas pozove na gozbu, na druženje, da se okupimo u toj porodičnoj kući, da niko nije sam. Ni babo, ni mati, ni moj muž, ni djeca, uvijek je dolazio po mene da smo tu zajedno“, govori ona.

Hatidžin drugi brat volio je svima pomagati i biti na usluzi.

“Radio je na održavanju, gdje šta god kome trebalo zvali su Midhata da dođe u po dana, u po noći, da bi napravio struju, vodu. Radio je, kupovao djeci... svoje drugove okupljao... na svakih sto metara je napravio koš da bi igrali košarku. Da bi svi zajedno, svo selo da bi se tu okupljalo sa njim“, prisjeća se ona.

I njenoj braći koja su u konačnici odvedena u Lukavicu u kasarnu “Slaviša Vajner Čiča“ se gubi svaki trag.

“Za četiri mjeseca su napravili kuću porodičnu gdje ja sad živim u iščekivanju da ih pronađem, da ih odatle dostojanstveno ispratim. (...) Jer sam se ja vratila u tu kuću da ih čekam, mislim i sad da će oni doći jer ovaj mlađi brat mi je nosio 47 broj cipela pa kad bi, ja i sad očekujem korake, čekajući, tako babo i mati su stajali i čekali pred vratima, a i ja i sad. To mi zvuči u glavi, kako moj Midhat dolazi iz noćne smjene sa tim velikim brojem cipela kako on to gazi ko gazela i kaže: 'Keko, ja sam kupio nam svašta'“, govori Hatidža kroz suze.