Želja da ime ubijenog oca bude trajno zapisano na spomeniku

U napadu na autobus u Bravnicama koji je prevozio srpske civile, ubijen je Gojko Gudalo, divan čovjek, domaćin i radnik, kako ga opisuje njegov sin, koji je godinama vjerovao da mu je otac živ i da će se pojaviti. Očeve posmrtne ostatke je pronašao u masovnoj grobnici Carevo polje s ostacima još 80 drugih osoba i želja mu je da se ona označi, a na obilježju da ostane uklesano i ime njegovog oca.

Roditelji Branka Gudala su do rata živjeli u porodičnoj kući u mjestu Donja Trebeuša, oko 14 kilometara udaljenom od Travnika. Majka je tokom rata otišla u Banju Luku, a njegov otac Gojko, kako kaže Branko, nije htio napustiti kuću. U septembru 1995. je bio u Donjem Vakufu kako bi s drugim civilima krenuo za Banju Luku.

Gudalo je ispričao da je Ratno predsjedništvo Općine Donji Vakuf tog septembra organizovalo za civile – starce, žene i djecu – prevoz za Banju Luku. Njegov otac je bio u autobusu i sjedio je na mjestu suvozača. S dolaskom u mjesto Bravnice, na autobus je pala granata, priča nam Gudalo šta mu je poznato o događaju 13. septembra 1995. godine.

“Tu je odmah ostalo mrtvih oko 20, u autobusu je bilo oko 80 putnika. Moj otac je rođen 1923. godine, dakle u vrijeme pogibije, smrti imao je 72 godine. Nismo dugo znali za tijelo, iako smo odmah potraživali, jer se nije znalo gdje su ti leševi odneseni, gdje su pokopani”, govori Gudalo.

Tokom rata, naš sagovornik je bio u Banjoj Luci, gdje je radio kao sudija Osnovnog suda i imao radnu obavezu cijeli rat. Vijest o ovom događaju zatekla ga je na radnom mjestu.

Za oca kaže da je bio divan čovjek, domaćin, radnik. Radio je na željeznici kao otpravnik vozova, a poslije je uživao u penziji. Kaže da je svojom radničkom platom školovao četvero djece, izdržavao porodicu i pravio kuću u kojoj su svi odrasli. Porodična kuća, za koju ga vežu lijepe uspomene, prodata je poslije rata.

“Bio je jako vrijedan, nije volio puno da hoda nigdje, samo se vrtio u svojoj bašti, u svojoj kući, u svom dvorištu. Volio je da sadi voće, da uzgaja voće, i obrađivao je malo one zemlje što je imao, vrlo uspješno i uredno”, kaže Branko.

Njegov otac, kako navodi, bio je privržen porodici i djeca su bila vezana za njega. Često su išli kod njega na posao, nosili mu ručak ili večeru.

Kada je od Komisije za nestala lica dobio informaciju da je tijelo njegovog oca pronađeno, kaže, bio je uzbuđen i nije vjerovao da se tako nešto moglo desiti. Dugo nije mogao raditi normalno jer je bio neraspoložen, sjeća se.

“Sve sam vjerovao da je živ i da će se jednog dana pojaviti. Ovo posebno što on nije želio da ide iz svoje kuće. On je uvijek je govorio: ‘Ja neću iz svoje kuće sve dok ne budem morao, kada bude vojska krenula da napušta ovo, i ja ću ići onda.’ I nažalost, eto, to se i desilo”, prepričava nam Branko.

Njegova majka, koja je već bila u Banjoj Luci, teško je podnijela informaciju o pronalasku posmrtnih ostataka. Imali su skladan brak, živjeli su fino i nisu oskudijevali ni u čemu. Kako kaže, borili su se da podignu četvero djece i misli da su u tome uspjeli jer danas njihova djeca imaju svoje porodice i ostvarili su se. Majka mu je umrla četiri godine nakon oca.

Njegov otac Gojko je pronađen u masovnoj grobnici Carevo polje u Jajcu, koja je otkrivena na lokalnom groblju i sastojala se od dvije jame na maloj udaljenosti jedna od druge. U grobnicama su se nalazili posmrtni ostaci ratnih žrtava, bosanskih Srba, iz općine Donji Vakuf. Iz jama su 1998. godine ekshumirani posmrtni ostaci 81 osobe, uključujući dvoje djece od sedam i devet godina.

Tokom 2019. godine, iz druge skrivene grobnice u Carevom polju ekshumirani su posmrtni ostaci najmanje dvije osobe za koje se vjeruje da su Srbi ubijeni u ratu. Mjesto masovne grobnice ostaje neoznačeno, iako su porodice stradalih i udruženja žrtava rata pokušavali da obilježe ovo mjesto spomen-pločom, ali Općina Jajce još nije dala saglasnost za to.

Gudalo kaže da je ovaj zločin još uvijek ostao neprocesuiran i da je bilo podnošenja prijava.

Pred međunarodnim, ali ni domaćim sudovima ne postoji presuda koja se odnosi na zločin počinjen u Bravnicama. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pokrenulo je istragu u tom slučaju.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je tokom projekta podrške udruženjima žrtava, kroz obuke kako da iskoriste Zakon o nestalim osobama BiH, omogućila i podnošenje zahtjeva za obilježavanje ove grobnice. Proces slanja zahtjeva je još u toku zbog dobijanja potrebnih saglosnosti od porodica. Gudalo je odlučio da podrži ovu inicijativu, naglašavajući da za sva slična mjesta očekuje isto.

“Ovo nije iz razloga nikakvog revanšizma, nikakvih negativnih uticaja i posljedica. Ali upravo zato da bi mlađi ljudi, djeca koja dolaze, koja se rađaju, znali šta se zbivalo, da se to više ne ponovi nikada nikome, i da na neki način se zna ko je stradao, koliko je ljudi bilo, na koji način su stradali, da se postavi spomenik, da se ogradi spomenik, da se ne bi urušavao. I mislim da to treba uraditi i svugdje gdje postoje takvi uslovi”, smatra Gudalo.

Dodaje da mu je stalo da na neki način ostane trajno zapisano ime njegovog oca, gdje je stradao, kako i kada.

Navodi da su u autubusu na koji je bačena granata bili samo civili – starci, žene i djeca – te nije bio nikakav vojni cilj i nije bilo razloga da se taj autobus gađa.