Označavanje jame Lipovača kod Nevesinja kao lekcija za buduće generacije

Posljednji put oca Smaju je Ismet Ćatić vidio u jutarnjim satima 14. juna 1992. u njihovom selu Žulja kod Nevesinja, a dvije njegove kosti je pronašao nekoliko godina poslije rata u jami Lipovača. Želja mu je to mjesto označiti spomenikom, da bi se jama zaštitila od bacanja smeća i opomenule buduće generacije na zločin koji je tu počinjen.

Ismet Ćatić za Detektor je ispričao da je 13. juna 1992. godine, u večernjim satima, grupa naoružanih srpskih vojnika sa psima ušla u selo Žulja kod Nevesinja, zastrašivala i prijetila mještanima. Za to vrijeme, tada 24-godišnji Ismet i ostalo vojno sposobno stanovništvo se sakrilo po okolnim šumama.

Prisjetio se da je te noći jedan od srpskih vojnika zločin koji će se desiti ujutro najavio riječima: “Sve ovo treba spaliti i minirati.” Nakon što su vojnici otišli, navodi Ćatić, skupili su se u selu kako bi napravili plan, jer nisu imali oružja da se odbrane. Prema njegovim riječima, odlučili su da vojno sposobno stanovništvo krene prema Rotimlji, slobodnoj teritoriji.

Tom prilikom molio je oca Smaju da krene s njima, međutim on je vjerovao u komšiluk i rekao mu da će, ako se nešto bude dešavalo, pustiti ovce i pobjeći.

“Staje na postećiju, klanja sabah. Ulazi žena iz susjedne kuće i govori: ‘Smajo, bježi. Upali su u selo, odvedoše ih, vode sve pred džamiju.’ I babo ustaje, rahmet mu duši, i kaže: ‘Šta bježi, treba vidjeti šta ljudi hoće.’ I direkt njima ide u ruke. Međutim, tamo ljudi nije bilo. Tamo poslije kupe i žene i to sve, znači nastaje ispitivanje, tortura, premlaćivanje, i odvode ih dole, mi smo to zvali kasarna, ispod sela Gumance, i tu mu se gubi svaki trag”, prisjeća se Ismet.

Navodi da je to jutro, 14. juna 1992., posljednji put vidio oca živog.

Prve informacije i nada se pojavljuju 1999. godine, kada Federalna komisija za traženje nestalih dolazi na jamu Lipovača i radi ekshumaciju. Na dnu pronalaze posmrtne ostatke. Kako kaže za Detektor, pronađena je jedna vreća koščica i jedna odjevnih predmeta.

Rezultati DNK analize otkrili su u toj vreći posmrtne ostatke 20 osoba.

“Zvanično dobivamo imena 2016., da je to to, podlaktična kost i ključna kost. I to stoji u Gradskom groblju Sutina, ne bi li još pronašli. I nastaje naša potraga i naše traženje. Međutim, 2025. donosimo odluku – porodice umiru i biološki nestaju, da ipak ukopamo i te dvije koščice, da imamo mezar, da imamo nišane. I dolazimo do odluke da preuzmemo te koščice i da ukopamo”, govori Ismet.

Nakon ukopa i želje da pronađe preostale posmrtne ostatke, Ismet ima nadu da će se i jama u kojoj je pronađen njegov otac obilježiti.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je tokom projekta podrške udruženjima žrtava angažovala pravnika kako bi podnijeli zahtjeve i dostojanstveno obilježili masovne grobnice u BiH, za što postoji i zakonska mogućnost. Do danas mogućnost obilježavanja masovnih grobnica nije korištena zbog niza prepreka, ali – kako kažu sagovornici Detektora – i nedovoljnog poznavanja Zakona o nestalim osobama BiH. S Udruženjem “Povratkom za Bosnu i Hercegovinu” i uz pomoć BIRN-a BiH, poslan je zahtjev prema Institut za nestale osobe u BiH za obilježavanje jame Lipovača.

Ćatić navodi da su inicijative postojale i ranije i da su pokušali, ali da su imali informaciju da je riječ o području na privatnom vlasništvu.

“Važno bi bilo više radi budućih generacija nego što bi to sad nama bilo. A nama bi sad važno bilo da spriječimo bacanje smeća u tu jamu. Jer ta jama sad je možda skoro i puna smeća, što je nabacano, što oni odlažu smeće u tu jamu. Značilo bi, mnogo bi značilo to obilježiti. I radi budućih generacija, onih koji su uradili to, onih koji su radili te zločine, i trenutno oni pravdaju to zločinima iz 1941. godine”, navodi Ćatić.

Iako su se tokom Drugog svjetskog rata u široj regiji Hercegovine dogodili masovni zločini bacanja žrtava u jame Čavkarica ili Golubinka, jama Lipovača spominje se u vezi sa zločinima iz juna 1992. godine.

Prema Ismetovom mišljenju, nema mira bez istine pa je iznimno važno da ljudi saznaju pravu istinu.

“Ne postoji više istina”, kaže on te dodaje da se s njom mora suočiti ma koliko gorka bila.

I Asim Brajević dijeli želju za obilježavanjem mjesta na kojima su pronađeni posmrtni ostaci njihovih najmilijih, ali se nada da će, dok je živ, pronaći i posmrtne ostatke majke, ubijene na ovoj jami. Priča da je rođen u selu Kljuna kod Nevesinja, a da ga je početak rata zatekao u Mostaru. Njegovi roditelji i dva brata su ostali u selu do progona i paljenja kuća.

Ispričao je kako su u zbjegu stanovnici Kljune zarobljeni i odvedeni u Osnovnu školu “Zijemlje”, gdje su razdvojeni muškarci i žene. Prema njegovim riječima, muškarce su odveli u jamu Breza, gdje su ubijeni i bačeni. Tu su bili njegovi otac i braća, dok su žene odvedene u kotlovnicu u Nevesinju.

Prema pričama do kojih je došao, žene su se u kotlovnici zadržale tri dana, a nakon toga su vojnim kamionima odvezene do jame Lipovača i ubijene.

“Dijelovi kostiju i tijela što je bilo, odvezeni su na nepoznatu lokaciju. Do današnjeg dana, znači, nisam našao majku iz ove grupe. Niko od žena nije nađen, niti od djece”, pojašnjava Brajević, i dodaje da je na lokaciji Teleća lastva pronašao oca i braću.

Predsjednik Udruženja “Povratkom za Bosnu i Hercegovinu” Šerif Bojičić kaže da je obilježavanje jame Lipovača izuzetno važan posao za budućnost, historiju i da se ne zaboravi zbog budućih generacija.

“Ako sve to budemo zaboravili, onda će nam se historija ponoviti. Iz tog razloga, vrlo je značajno obilježiti mjesta, i ne samo obilježiti mjesta nego podići određena obilježja, spomen-obilježja na mjestima, pogotovo masovnih stradanja”, smatra Bojičić.

Navodi da je u Nevesinju tokom druge polovine juna ubijeno 307 osoba, među njima veliki broj djece. Pojašnjava da je u jamu Lipovača ubačeno 17 djece, od kojih jedno nije imalo imena.

Jama Lipovača se nalazi na 800 metara nadmorske visine, odmah iznad grada Nevesinja, a duboka je 65 metara. Ova jama krila je tijela muškaraca, žena i djece, ali istražitelji navode da je grobnica izmještena i da se traga za sekundarnom grobnicom. Prema Detektorovoj “Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH”, najmanje sedmero djece i nekoliko žena bošnjačke nacionalnosti, zatočenih u podrumu toplane u Kilavcima, krajem juna 1992. “srpski vojnici” su ubili i zakopali u jamu u Lipovači.

Muškarci koji su podijelili svoje priče za Detektor, navode da je ova jama dobila ime po drvetu lipe, koje jedino na tom području raste u toj jami. Danas se djelimično suši jer je posječeno prilikom ekshumacije, rekli su nam opisujući mjesto na kojem su članovi njihovih porodica ubijeni.