Spomenik na Tomašici i drugim grobnicama Prijedora kao trajno svjedočanstvo budućim generacijama

Porodice koje su pronašle svoje najmilije u masovnoj grobnici Tomašica i Jami Lisac kod Prijedora godinama čekaju da se one obilježe, kako bi ostavili trajno svjedočanstvo potomcima onih koji su ubijeni, ali i drugim posjetiocima kao izvor učenja o prošlosti. Ovaj put još jednom su zatražile od lokalnih vlasti da im omoguće obilježavanje mjesta ekshumacija.

Bivši logoraš i predsjednik Udruženja veterana Dževad Smajić za Tomašicu kaže da su u njoj pronađeni logoraši Keraterma, Omarske, Trnopolja i drugih logora, te je mišljenja da se mora obilježiti prvenstveno zbog članova porodica.

“Duševni mir bi porodice regije Prijedora, Banjaluke, Novog, Dubice našle. Duhovni mir. I to je jedino što je još nama preostalo, da te porodice dođu i da poklone se i da prouče Fatihu. Ništa drugo”, kaže Smajić.

U gradu Prijedoru lokalne vlasti već godinama ne dozvoljavaju izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora, a porodice se nadaju da će postojati volja da se obilježe grobnice.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine je zbog toga pomogla ovom i drugim udruženjima sa područja Prijedora da pokrenu proces obilježavanja Tomašice, jame Lisac i još nekoliko drugih, a na osnovu prava koja su porodicama zagarantovana Zakonom o nestalim osobama BiH.

Za obilježavanje masovnih grobnica, 20. oktobra 2026. godine poslan je zahtjev Institutu za nestale osobe BiH.

Zlatan Bašić ubijen je u mjestu Rizvanovići 1992. godine, i tek 2013. ga je pronašla majka Vezira u Tomašici. Kako je kazala, njen sin Zlatan se krio po šumi, a zajedno sa još nekoliko osoba je izveden iz jedne kuće i svi su ubijeni.

“Moj sin Zlatan je imao 19 godina i četiri mjeseca. Završio školu, vozio auto, položio za automehaničara... nije počeo raditi ali radio ovako nešto malo kod kuće, bavio se pijacom”, ispričala je Vezira.

U Tomašici je osim njenog sina pronađen i njen sestrić Besim Đolić, djever Husein i nekoliko komšija.

Voljela bi, kako je rekla, da postoji spomenik na Tomašici, na kojem bi pisalo da su ubijeni njen sin i ostali, kao i ko ih je ubio i odveo na to mjesto.

Memorijalizacija u svrhu edukacije o prošlosti

Jusuf Arifagić, bivši logoraš i predsjednik Udruženja logoraša Kozarac, kaže da smo propustili izuzetno puno mogućnosti u godinama koje su prošle da edukujemo ljude o prošlosti, ali s obzirom na veličinu i količinu zločina koji su se desili u Prijedoru i koji je na neki način identifikovan sa masovnom grobnicom Tomašica, obilježavanje ovog mjesta bi preživjelima značilo mnogo.

“Ostavit ćemo nešto daleko bitnije, jedno trajno svjedočanstvo našem potomstvu ili potomstvu onih koji su završili svoje živote u masovnoj grobnici, da znaju gdje su završili njihovi najmiliji, da mogu posjećivati. A siguran sam dugoročno da će masovna grobnica Tomašica biti mjesto koje će posjećivati građani iz cijelog svijeta”, smatra Arifagić.

Masovna grobnica Tomašica je jedna od najvećih u Bosni i Hercegovini. Otkrivena je u septembru 2013. godine u blizini velikog rudarskog kompleksa u blizini Prijedora. Iskopavanje je trajalo 79 dana. Pronađeni su posmrtni ostaci 435 osoba i 275 kompletnih ostataka tijela.

Posmrtni ostaci su uglavnom pripadali žrtvama rata koje su ubijene na različitim lokacijama oko Prijedora od 1992. do 1995. godine.

Lokacija masovne grobnice ostala je neoznačena, iako se nalazi u naseljenom području, oko 15 minuta vožnje od Prijedora. U blizini masovne grobnice nalaze se brojne kuće i fudbalsko igralište. Tačnu lokaciju masovne grobnice otkrio je bivši pripadnik srpskih snaga koji je učestvovao u prikrivanju ubistava.

Prema riječima Arifagića, želja je mnogih roditelja čija su djeca ekshumirana baš sa Tomašice, da se ovo mjesto obilježi, te da mogu doći na određene datume i položiti cvijeće.

Njemu lično, kao logorašu koji je preživio logore na području Prijedora, te utovarao ljude koji su završili u Tomašici ili njihove dijelove tijela, obilježavanje ovog mjesta je lična potreba da govori o onome što im se desilo.

“Da objasnimo zašto su oni umirali, da su oni otišli pod zemlju ni krivi ni dužni, da jedini razlog ili jedina njihova krivica možda je bila drugačija vjera ili religija, drugačije ime i koliko nacionalizam može biti opasno oružje, koliko mržnja kada se useli u nečije ljudske grudi može biti opasna”, kaže Arifagić.

Dvadeset i devet tijela pronađenih u Tomašici pripada žrtvama ubijenim u zloglasnoj “Sobi 3” u logoru Keraterm 1992. godine. Arifagić, govoreći kako su važna obilježja te edukacija o prošlosti, kaže da se često baš pita koliko je mržnje bilo u čovjeku koji je pucao iz mitraljeza u logoraše iz ove sobe.

“Želimo zaista da u taj naš kalendar memorijalizacije ili obilježavanja uvrstimo i masovnu grobnicu Tomašica, pa bi trebalo uključiti masovne grobnice Kevljani, pa i Hrastovu glavicu, pa i jamu Lisac, pa našeg Esu Sadikovića. Nekako u ljetnom periodu sav život nam je satkan od memorijalizacija”, smatra Arifagić.

Jama Lisac krila tijela dvije žene

Jama Lisac je primarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Donji Dubovik u općini Bosanska Krupa, oko 50 kilometara od grada Prijedora. Lokacija ove masovne grobnice nalazi se u šumi. Neoznačena je i zapostavljena i nije ju lako prepoznati niti pristupiti joj.

Riječ je o prirodnoj jami, smještenoj u šumovitom području, gdje su 2000. godine ekshumirani posmrtni ostaci 54 ljudi, među kojima i dvije žene.

Jedna od ove dvije pronađene žene u ovoj grobnici je Edna, kćerka Mejre Dautović, čiji sin Edin je ubijen u Omarskoj. Njena Edna, kako nam je ispričala, bila je također zarobljena u logoru Omarska, gdje je silovana, mučena i potom ubijena.

“Edna je ubijena u Jami Lisac, a Edin je ubijen u Omarskoj i ukopan je sa 126 logoraša Kevljani Stari. To je Edinova grobnica, a Edna je Jama Lisac. Nakon osam godina traganja, u roku mjesec dana sam ih pronašla”, kaže Mejra.

Prisustvovala je ekshumacijama na Jami Lisac.

“Ja sam najsretnija majka kad mogu ukopati barem kosti. Nije to sreća, ali je mir i meni i njima”, dodaje ona, kao i želju da se na mjestu jame Lisac izgradi spomenik, kako bi se znalo šta se desilo.

“Da se bar zna kad je ta grobnica otvorena, kada su povađeni posmrtni ostaci 52 osobe, Prijedorčana i da bi to bar nekome savjest da proradi, da se više ne ponovi nikad nikome”, zaključuje Dautović.

Predsjednica Udruženja Prijedorčanki Izvor Seida Karabašić navodi da porodice preživjelih očekuju i voljne su pomoći u tome da se masovna grobnice obilježe na pravi način, kako bi buduće generacije mogle da ih posjete i da vide i da znaju za ta mjesta.

“Mi imamo sada mogućnost da na društvenim mrežama saznamo dosta toga, jer postoje informacije i o procesuiranju u Haškom tribunalu, gdje se spominju masovne grobnice. Ali, nažalost, ljudi se ne bave tom temom i ne istražuju takvo nešto. Zato je važno da se to obilježi i da se takva mjesta prezentuju javnosti da postoje”, smatra Karabašić.