Neobilježene masovne grobnice danas turističke destinacije u BiH

Posljednje počivalište šesnaestogodišnjeg Muhameda Jašarevića, ubijenog u Sasama kod Višegrada, bilo je jezero Perućac sve dok nisu ekshumirane njegove četiri kosti, te je dostojanstveno ukopan. Danas bi njegova sestra Meliha Merdžić voljela da Perućac bude obilježen kao masovna grobnica, ali i da postavi makar simbolični nišan ocu, za kojim još uvijek traga.

Dugogodišnju aktivisticu Udruženja “Žena žrtva rata” Melihu Merdžić rat je zatekao kao djevojčicu od 13 i po godina. Živjela je s roditeljima i bratom u Sasama kod Višegrada. Dani dječije bezbrižnosti bili su prekinuti kada su muškarci iz Sasa pokušali u šumama pronaći spas. Među njima su bili njen otac Asim Jašarević i brat Muhamed.

Muhamed je imao svega 16 godina, a najviše je volio voziti bicikl, priča njegova mlađa sestra.

“Tako da mu je od moje rodice muž poklonio, pred sami rat, bicikl s više brzina, što je to njemu bilo pojam. Nismo mogli toliko sebi ni priuštiti takve stvari”, prisjeća se Meliha uz blag osmijeh.

Muhamed je bio stariji od nje, uvijek je pazio i skupa su išli u školu. Sve dok, kako ona kaže, nasilu nisu bili razdvojeni.

U aprilu 1992. godine Meliha ih je posljednji put vidjela. Muškarci su se krili u neposrednoj blizini, ali su na kraju ipak bili uhvaćeni.

“Najteže mi je bilo kad je otac, rahmetli, mojoj mami rekao: ‘Bez obzira šta god da se desilo, samo mi čuvaj Melihu.’ I mama je stvarno nastojala da mene čuva, da me ne bi odveli, da me ne bi ubili”, govori ona.

Njen brat krio se s ocem, ali je uhvaćen i ubijen blizu kuće, pred očima njene majke. Ona se u tom trenutku krila, ali kaže da je mogla sve čuti i osjetiti. Njegovo tijelo bačeno je u rijeku Drinu.

Godine su prolazile, sve dok jednog dana nisu dobili poziv da su pronađeni Muhamedovi posmrtni ostaci u jezeru Perućac, ispod mosta.

“Toliko to bude teško kad dobijete tu vijest da su pronađene kosti, i očekujete sad da će to biti kompletno tijelo. Ali eto, zadovoljna sam, ako mogu tako reći. To je isto k'o da je taj dan ubijen. Takav sam ja osjećaj imala”, opisuje Meliha.

“Od kompletnog djeteta, četiri kosti su nađene. Ali ja kažem, opet sam u svemu tome sretna, što znam gdje je sad njegov mezar. Pa eto, i te četiri kosti da su našle taj smiraj i svoju dušu je smirio”, dodaje ona.

Obilježavanje grobnice na jezeru Perućac

Kroz projekat “Obilježavanje masovnih grobnica”, Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pružila je podršku udruženjima i porodicama nestalih osoba kako bi, na osnovu Zakona o nestalim osobama Bosne i Hercegovine, dobili potrebne dozvole i obilježili lokacije pojedinačnih ili masovnih grobnica.

Udruženje “Žena žrtva rata” predalo je zahtjev da se, među ostalim, obilježi jezero Perućac.

Meliha smatra da je važno obilježiti ova mjesta jer se radi o kulturi sjećanja, koja prvenstveno treba da se njeguje zbog budućih generacija.

“Meni bi jako značilo da mog brata ime i prezime stoji na nekom od spomenika, jer slučajni prolaznik neće ignorisati taj spomenik, nebitno koje vjerske, nacionalne pripadnosti”, kaže ona.

Pojašnjava da se turizam na rijeci Drini iz godine u godinu razvija, kako i treba da bude, ali smatra da je ta rijeka najveća grobnica u istočnom dijelu zemlje i zbog toga bi trebala biti obilježena.

“Meni, kao članu porodice, što mi je tu brat, to je posljednje mjesto gdje je on, gdje je njegovo tijelo raspadnuto. To je njegov, što kažu, mezar. I treba da bude spomen-ploča i treba da se navede koliko je iz tog područja ekshumirano, identifikovano i koliko je još tu ostalo. (...) Mi smo od danas do sutra, a spomen-obilježje stoji vijekovima”, kaže ona.

U BIRN-ovoj bazi masovnih grobnica “Bitter land” se navodi kako je jezero Perućac vještačko jezero na Drini, na granici Bosne i Hercegovine i Srbije, između Višegrada (BiH) i Bajine Bašte (Srbija). Ova lokacija je korištena za odlaganje tijela ubijenih tokom oba svjetska rata, kao i tokom sukoba 1990-ih.

Do sada je identifikovano 238 osoba čiji su posmrtni ostaci pronađeni u jezeru Perućac, a koje su u ratu '90-ih ubijene ili od pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) ili Vojske Jugoslavije (VJ) i policije. Neke žrtve čija su tijela pronađena u jezeru ubijene su tokom rata u BiH (1992–1995) u Srebrenici, Zvorniku i Višegradu, a 84 pronađena tijela pripadaju žrtvama rata na Kosovu (1998–1999).

Lokacija masovne grobnice je neoznačena, a jezero Perućac je popularno turističko odredište s vikendicama, restoranima, kafićima i objektima za vodene sportove. Ovo vještačko jezero napravljeno je 1966. godine za potrebe hidroelektrane u Bajinoj Bašti, udaljene oko 13 kilometara od jezera.

Prvu ekshumaciju posmrtnih ostataka iz jezera sprovela je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) u septembru 2001. godine, kada su pronađeni posmrtni ostaci Albanaca s Kosova.

Deset godina kasnije, nakon što je na zahtjev Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) i Radne grupe za nestale osobe u Prištini lokacija ponovo pregledana, na njoj su sprovedena iskopavanja, prilikom kojih su pronađeni posmrtni ostaci uglavnom bošnjačkih žrtava ubijenih tokom rata u BiH.

Još posmrtnih ostataka pronađeno je 2013. godine, kada su vlasti spustile nivo jezera.

U jezeru su pronađeni posmrtni ostaci desetero djece, od kojih je najmlađe – dječak Haris Podžić – imalo tri i po godine. Pronađeni su i posmrtni ostaci 40 žena, većinom iz Višegrada.

Sudije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su zločine počinjene u Višegradu tokom rata u BiH opisali kao jednu od “najzloglasnijih kampanja za deportaciju Bošnjaka”. Većina tijela bačena je u Drinu, ali ih je struja odnijela do jezera.

Ignorisanje vlasti

Osim Perućca, udruženje žrtava iz Višegrada zatražilo je da se obilježe i lokacije masovne grobnice Kurtalići i Paklenik na Sokocu. Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine izdao je potrebnu potvrdu s podacima o ekshumaciji, a nadležnim općinama Sokolac i Višegrad su predati zahtjevi. Općina Sokolac tražila je dopunu dokumentacije podacima o parceli i idejnim projektom spomen-obilježja, a krajem augusta je poslana i urgencija drugoj opštini.

Predsjednica ovog udruženja Bakira Hasečić kaže da su oni i ranije slali neke zahtjeve, ali da se ništa nije desilo. Ona pojašnjava da se spomen-obilježje može postaviti i na privatnoj zemlji uz dozvolu vlasnika.

“Mi smo, naprimjer, u Pionirskoj i na Bikavcu postavili, nisu nam ništa mogli. Zato što je privatna imovina. Imam ja, naprimjer, u mom Kosovom Polju, gdje su ekshumirani, ali već je drukčije kad ti dovedeš pred kuću svoju da staviš. To nije to ako ga niko neće gledati, onda mi to možemo sami uraditi”, govori ona.

Selo Kurtalići se nalazi na obali rijeke Drine, osam kilometara od Višegrada, grada u istočnoj Bosni i Hercegovini. Primarna masovna grobnica u Kurtalićima pronađena je 2000. godine, nakon što je vodostaj rijeke Drine, u blizini granice između BiH i Srbije, pao za nekoliko metara i povukao se za 20 metara duž obje obale. Otkriveni su posmrtni ostaci 62 civila bošnjačke nacionalnosti.

Prema riječima forenzičara, proces identifikacije je bio težak jer su tijela bila nagomilana jedno na drugo, ostaci isprepleteni i nemoguće je bilo prepoznati koji dio skeleta pripada kojoj žrtvi. Oko grobnice je pronađen veliki broj praznih čahura od municije, što ukazuje da su žrtve ubijene na tom mjestu.

Ova lokacija, koja leži na desnoj obali Drine i jezera Perućac, neoznačena je.

Nakon završetka rata, svake godine, posljednje subote u maju, u gradu, na mostu Mehmed-paše Sokolovića, održava se komemoracija u znak sjećanja na višegradske žrtve rata, u čiju čast se u Drinu bacaju ruže.

Hasečić smatra da je veoma bitno obilježiti lokacije na kojima su ekshumirane žrtve rata.

“Mi idemo godinama na mjesta stradanja i ekshumacija, ali kad dođemo na ta mjesta, mi tad sami sebi pričamo. Sami sebe čujemo. Malo to bude propraćeno kao vremenska prognoza, ali kad ima neko spomen-obilježe i kad će to stajati dok smo mi živi, budućim generacijama slati poruku šta se preživjelo, šta se tu desilo, onda to ima svoju veću veličinu, da pogleda bilo ko ko prolazi tim putem”, govori ona.

Prema presudama Haškog tribunala i domaćih sudova koje je Detektor analizirao u “Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH”, srpske snage su 15. juna 1992. kod Paklenika, blizu sela Kalimanići kod Sokoca, ubile oko 45 civila, Bošnjaka s područja Višegrada. Ubijeni su prethodno bili u konvoju koji je trebao ići prema Skoplju, ali je odlučeno da ide za Olovo preko Sokoca, te su na području Išerića Brda žene odvojene i rečeno im je da pješke idu prema Olovu, dok su muškarci autobusom odvezeni do Paklenika. Zločin je preživjela jedna osoba, a tijela ubijenih su ekshumirana u jami Paklenik.

Također se navodi da je najmanje osam muškaraca, među kojima je bio i maloljetnik, iz Živaljevina kod Rogatice prebačeno u “Rasadnik”, a njihova tijela su ekshumirana nakon rata u jami Paklenik na Sokocu.

“Ipak taj spomenik i poruka nosi budućim generacijama i nama preživjelim, žrtvama, članovima porodice i svima normalnim građanima, ne samo Bosne i Hercegovine, cijelog svijeta, da se sjete šta se uradilo, da se to ne ponovi”, zaključuje ona.

Nišan nestalom ocu

Posmrtni ostaci Melihinog oca Asima još uvijek nisu pronađeni. On je na početku rata imao 38 godina. Meliha kaže da je bio primjer oca, porodičnog čovjeka i komšije. Njegovi prijatelji, ali i širi krug ljudi, i danas ga po dobrom spominju.

“Njegove radne kolege javljaju mi se i veliku hvalu imaju za moga oca, što mi je to dodatan ponos za njega. I dignute glave njega spominjem. On je radio u Sarajevu, u firmi ŽGP. Bio je šofer i bio je savremen čovjek”, kaže Meliha.

Dok je bila mlađa, Meliha kaže da se lakše nosila s potragom za njegovim posmrtnim ostacima, međutim dosta godina je prošlo, a ona se pita da li će ga za svog života pronaći.

“Ja nikad ne stojim. Ja uvijek dobivam informacije. I dan-danas dobijam te informacije. Čak sam išla osobi koja ga je ukopala. On je ubijen u mjestu Dubovo. I znam ko ga je ubio. I s tom informacijom, povjerljivom informacijom, išla sam čovjeku koji ga je ukopao. Međutim, došla sam do zida”, govori Meliha.

Ona ističe koliko zavjet šutnje utiče na porodice koje tragaju za svojim najmilijim.

Navodi da nadu gubi jer preko 30 godina nije naišla na razumijevanje.

“Sve oni znaju, ali niko neće da dâ. I ja znam šta znači to skrivanje tih informacija. To je saučesništvo. Ali ja kažem, isto sam rekla ovom čovjeku: ‘Ja neću vas teretiti. Vama hvala što ste vi njega ukopali. Nisu ga životinje rastjerale, njegovo tijelo.’ Međutim, nailazila sam na zid. I opet se vraćam na početak. Jedino me je strah za života da li ću ga naći”, govori Meliha.

Usljed tog straha, Meliha želi da svom ocu podigne nišan uprkos činjenici da nije pronađen.

“Želim i nije loša ideja da podignem nišan svome ocu, neposredno na imanju, da se zna da je on tu bio. Jer evo, vidimo da spominjem ja, spominjem kao njegova kćerka. E sad, upitno je hoće li moje dijete spominjati... Mislim, ipak, živi ljudi umiru, nestaju, ali spomen-obilježje, nišani uvijek ostaju”, govori Meliha uz nadu da će se znati sudbina njenog oca Asima, ubijenog 1992. godine.