Općinske vlasti ne prate Zakon o nestalim osobama BiH: Potraga za Vogošćanima životna misija

Iako još uvijek traga za posmrtnim ostacima supruga, koji je nestao 1992., Ema Čekić ni 30 godina nakon rata ne prestaje tragati i za drugim osobama nestalim s područja Vogošće, jer kaže da ih ne može odvojiti od svog Saliha, ali da je u životnoj misiji ne podržava lokalna administracija jer ne primjenjuju Zakon o nestalim osobama BiH.

Ema i Salih živjeli su u istom mjestu, u Svrakama, i upoznali se vrlo mladi. Ema se sjeća da se za Saliha udala sedam dana prije nego je otišao na odsluženje vojnog roka u Jugoslovensku narodnu armiju (JNA).

“Ja nisam htjela da se udam, a on kaže: ‘Ja te ne smijem ostaviti, možda će te neko drugi odvesti.’ I tako da smo se uzeli iz jedne strašno ogromne ljubavi. I ta ljubav, vjerujte, i dan-danas u meni traje”, govori sjetno Ema.

Ona kaže da je to bio takav život i skladan brak da ona danas više takve brakove i ne viđa. Ema i Salih dobili su troje djece i vodili jedan uobičajen i sretan život.

“Hodali smo, šetali smo, imali smo troje djece, pravili smo kuću, radili smo... Kad smo napravili kuću, svake godine smo išli na godišnje odmore, tako da smo živjeli nekako skroman život. Skroman život, lijep život”, kaže ona.

Salih je bio nastavnik matematike, ali je radio u Skupštini Grada Sarajeva. Posebno se Ema prisjeća njegove ljubavi prema djeci.

“On nikad nije ružio svoju djecu, ali su i djeca njega poštovala. Oni dođu da igraju lopte na stadionu, on samo izađe na terasu i fijukne jednom, oni odmah dođu. Volio je strašno svoju djecu”, kaže ona.

U maju 1992. godine, nakon napada na Svrake, stanovništvo je s bijelim čaršafom iz Eminog podruma otišlo u kasarnu u Semizovcu. Ema kaže da su žene i djecu pustili da se vrate u Svrake, dok su muškarci ostali. Među njima je bio i njen Salih. Ona je s nekoliko žena posjećivala zarobljene muškarce u kasarni, dok istog mjeseca nije autobusom organizovano s djecom i drugima otišla u Visoko.

Posljedni put Saliha je Ema vidjela prilikom posjete u kasarni.

“Zadnji put kad sam otišla u logor da posjetim svoga supruga u kasarnu u Semizovcu, ne smijem spominjati, bila je i moja kćerka, a on je meni ovako stavio ruku na rame i kaže: ‘Emo, čuvaj mi djecu.’ I ja sam nastojala da ispoštujem to njegovo: ‘Čuvaj mi djecu.’ Čuvala sam djecu, odgajala ih, borila se, školovala, vratila se na srušeno, popravila, ali njega nema. A kamo sreće da sam se vratila na stadion, pod šatorom, a da je on bio sa mnom, da smo se zajedno vratili”, govori Ema sjetno.

Sjeća se da je u Visokom na radiju čula da su muškarci iz “Planjine kuće” odvedeni u nepoznatom pravcu.

“I od tada je uvijek taj nepoznati pravac. Nikad nismo saznali neku informaciju”, govori Ema.

Jedine informacije koje je imala bile su da su ti muškarci, osim u “Planjinu kuću”, vođeni u živi štit, “Nakinu garažu”, fabriku “Pretis”, kao i na prinudne radove. Dodaje da je čula kako je njen suprug posljednji put viđen živ polovinom juna 1992. u “Planjinoj kući”.

Već godinama Ema je predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Vogošća. Dok neke osobe jesu pronađene, još uvijek se traga za 58 nestalih Vogošćana. Ona kaže da njih nikada i nikako ne može odvojiti od svog supruga. Ema ostale nestale naziva svojom braćom i djecom, jer je među njima bilo i djece.

“Ja nikad ne odvajam svoga supruga od ostale braće za kojima tragam, jer među njima je od moje Hasibe odveden muž, sin i brat. I Nedžad je jedan od najmlađih odvedenih u toj grupi. Čini mi se, više bih plakala za Nedžadom zato što je bio dijete. I to dijete je odvedeno. I to dijete nikome ništa nije uradilo. I kako da ja odvojim svoga muža od sve te braće, a meni umiru majke i ostavljaju mi u amanet da tragam i dalje za njima”, kaže ona.

Prva masovna grobnica koja je otvorena nakon reintegracije, kako pojašnjava Ema, bila je upravo u mezarju u Svrakama. Tu su pronađeni posmrtni ostaci osoba iz Sarajeva, Hadžića, Ilijaša, Nahoreva, odnosno svi koji su dovođeni u “Planjinu kuću”. Dodaje da su osim ove posmrtni ostaci pronalaženi i u drugim masovnim i pojedinačnim grobnicama.

Posebno naglašava slučaj efendije Ramića, koji je mučen i ubijen, a također je ubijena čitava njegova porodica, uključujući četvero djece, od kojih je jedno bilo tromjesečna beba. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su na lokalitetu u šumi prema Srednjem.

U Detektorovoj “Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH”, gdje su analizirane presude Haškog tribunala i domaćih sudova, navodi se da su srpske snage, nakon stavljanja Vogošće pod kontrolu, granatirale sela u toj općini, a prilikom napada na selo Svrake, 2. maja 1992. godine, koji je trajao dva dana, ubijen je jedan mještanin, četvero je ranjeno, a 36 kuća je razoreno. Prilikom iseljavanja bošnjačkog stanovništva iz sela, 430 Bošnjaka je zaustavljeno od strane srpskih snaga i odvedeno u kasarnu u Semizovac.

Nakon zauzimanja sela Svrake, srpske snage su zarobile veliku grupu mještana i odveli ih u kasarnu u Semizovcu, gdje je nakon zauzimanja Svraka bilo zatočeno između 470 i 1.000 Bošnjaka, a dio vojno sposobnih muškaraca odveden je potom u “Nakinu garažu”.

Bošnjaci i Hrvati držani su u nehumanim uslovima u najmanje deset zatočeničkih centara – kasarni u Semizovcu, “Planjinoj kući” u Semizovcu, Bunkeru “kod Sonje” pokraj pansiona “Kon Tiki”, sportskom centru, tunelu “Krivoglavci”, zgradi preduzeća “Kisikana”, Distribucionom centru UPI-ja, “Nakinoj garaži”, hotelu “Park” i UNIS-ovim tvornicama u toj općini. Neki zatvorenici korišteni su kao živi štitovi i tom prilikom su smrtno stradali, a do novembra 1992. osobe iz Srbije su redovno dolazile da tuku zatočenike i tjeraju ih na ponižavajuće seksualne radnje.

Zatočenici iz “Planjine kuće” su u tom periodu izvođeni na prinudne radove na prvoj borbenoj liniji, gdje su fizički i psihički maltretirani te odvođeni u “živi štit“, usljed čega je veći broj zatvorenika ranjen, a neki su poginuli na prvim linijama ili preminuli od posljedica ranjavanja.

Ema smatra da je za porodice jako bitno da se obilježe mjesta gdje su pronađeni njihovi najmiliji, zbog čega je Udruženje podnijelo zahtjev da se obilježi lokalitet ekshumacije u mezarju u Svrakama.

“Nama bi značilo puno da obilježimo mjesta, da postavimo bar ploče tako. Ne moramo mi sad dizati neke spomenike, neka spomen-obilježja, nešto. Nego da postavimo ploču na mjestu gdje je bila masovna grobnica, gdje su ljudi nestali. Nama bi značilo to. Došao bi neko da prouči Fatihu za sve te nestale”, kaže ona.

Kroz projekat “Obilježavanje masovnih grobnica”, Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pružila je podršku Eminom udruženju kako bi, na osnovu Zakona o nestalim osobama BiH, dobili potrebne dozvole i obilježili grobnicu u Svrakama.

Ona kaže da je i sama učestvovala u kreiranju Zakona o nestalim osobama, ali da se on jednostavno ne poštuje. Ema je ranije bila pokrenula inicijativu da se u mezarju ostave prazna mjesta kako bi se osobe čiji posmrtni ostaci budu pronađeni mogle tu ukopati, međutim ni ta inicijativa nije uspjela.

Kaže da u njenoj lokalnoj zajednici ni ne znaju za taj zakon.

“Tražili smo da se na svim lokalnim nivoima spusti taj zakon o nestalim osobama, da su svi upućeni šta porodice imaju pravo. Međutim, to se nikad nije desilo. Ja kad nešto tražim u mojoj lokalnoj zajednici i pozovem se na Zakon o nestalim osobama, oni blijedo gledaju: ‘Kakav zakon?’”, govori Ema i dodaje da institucije nisu nikada ništa uradile da se Zakon digne na veći nivo i poštuje.

Novinari Detektora sa Emom razgovaraju u Svrakama dan nakon njenog rođendana.

“Za svaki događaj, on nama fali. Juče mi je bio rođendan i bila su moja djeca, ali jedan nedostatak... uvijek na kraj srca nešto hladno”, govori ona.

Po ko zna koji put pojašnjava da neće odustati od potrage za suprugom i ostalim Vogošćanima, ali ni da se bori za ono na šta porodice imaju pravo.

“Čini mi se, kad bih ga pronašla, pa taj dan bih nekako izdržala, jer mi je to jedina želja, da odem na mezar, da mu proučim Fatihu i da mu ispričam čitav moj, moju priču od njegovog nestanka pa sve do danas, kako sam se borila i šta sam proživljavala”, kaže Ema.